Tehnika Intenziva prosvetljenja

Bit Intenziva prosvjetljenja je tehnika koju smo u osnovnim crtama već opisali, i koju ćemo, u kontekstu Intenziva, nadalje zvati “tehnika prosvjetljenja”. Dobro razumjeti tehniku prosvjetljenja znači biti u stanju dobro razumjeti i sve ostalo u vezi Intenziva, jer je Intenziv tako strukturiran da učesnicima omogući najbolje moguće uslove za neometano praktikovanje tehnike, tako da bi, eventualno, mogli doživjeti iskustvo prosvjetljenja.

Raščlanjena, tehnika Intenziva izgleda na sljedeći način:

1. Pozicija: Dvije osobe, koje nisu uključene u pokušaj da poprave međusobni odnos, sjede u paru (dijadi), na stolicama ili na podu, na razdaljini koja im je oboma prihvatljiva.

2. Instrukcija: Jedan partner kaže direktno drugom “Reci mi ko si ti”. Druge instrukcije su “Reci mi šta si ti”, “Reci mi šta je život” ili “Reci mi šta je drugo ljudsko biće”. Koristi se samo forma «Reci mi».

3. Prijem: Onaj koji prima instrukciju prihvata je od onoga koji je dao instrukciju.

4. Kontemplacija: Onaj koji je primio instrukciju zatim počinje da kontemplira, tako što prvo opazi stvarnost, zbilju. U slučaju učesnika koji radi na “Ko sam ja?”, to znači da on prvo opazi ili obrati pažnju na to ko je on sada, za sebe, u tom trenutku. U slučaju “Šta sam ja?” on prvo opazi šta je on. U slučaju “Šta je život?” on opazi neki dio života koji je neposredan, očigledan za njega. U slučaju “Šta je drugo ljudsko biće?” on opazi neku stvarnu drugu osobu.

Zatim, on ima namjeru, intenciju da to direktno doživi. I dok to radi biva otvoren za to što namjerava da doživi direktno, otvoren za direktno iskustvo toga, te za bilo šta drugo što se može pojaviti u njegovom umu, osjećanjima ili tijelu kao posljedica njegove namjere.

5. Komunikacija: On potom saopštava partneru koji sluša sve što se pojavilo kao rezultat kontemplacije, ništa ne dodajući ili oduzimajući.

6. Slušanje: Partner koji sluša samo gleda, sluša i pokušava da razumije ono što mu partner prezentira, bez da komentariše, klima glavom ili procjenjuje na bilo koji način. Partner koji kontemplira ponavlja proces kontempliranja i komuniciranja, održavajući približnu ravnotežu između vremena provedenog u kontemplaciji i vremena provedenog u komunikaciji, sve dok zvuk gonga ne označi da je prošlo pet minuta.

7. Potvrda: Partner koji sluša potom kaže onome koji je kontemplirao “Hvala ti”, potvrđujući mu tako njegov odgovor na datu instrukciju.

8. Promjena uloga: Uloge se promijene. Onaj koji je do tada kontemplirao daje odgovarajuću instrukciju partneru koji je slušao, i ovaj tada počinje da kontemplira i komunicira.

Jedan od važnih uslova u radu na Intenzivu jeste da osobe koje sjede u dijadi nisu angažovane na popravljanju međusobnih odnosa. Prijatelji koji imaju “neraščišćene račune”, supružnici i ljubavnici, bliski rođaci poput roditelja i djece ili braće i sestara, ne bi na Intenzivu radili zajedno u dijadama. Ponekad, u slučaju da postoje specifični međusobni problemi, oni čak ne bi ni učestvovali na istom Intenzivu. Razlog za to jeste taj što se svakom učesniku moraju omogućiti najbolji mogući uslovi da radi na svom prosvjetljenju. A otvorena, iskrena komunikacija i dobar kontakt sa partnerima u dijadi ključni su element tog rada. Ljudi koji su u vrlo bliskim međusobnim odnosima izvan Intenziva ponekad mogu, u dijadama, doći u iskušenje da prosuđuju jedni druge, da potiskuju komunikaciju iz straha od toga šta će njihova bliska osoba pomisliti, ili iz želje da zadrže neku sliku o sebi, koju u običnom životu prezentiraju toj osobi. Posljedica je da se učesnici tada zatvaraju umjesto da se otvaraju. Kako bi se to izbjeglo, uvedeno je pravilo da oni ne rade zajedno. Štaviše, čak se savjetuje, ukoliko su na istom Intenzivu, da rade na suprotnim krajevima sobe, kako ne prisluškivali jedni druge, umjesto da rade na svom pitanju.

Iako u tradiciji rada sa koanima postoji mnoštvo pitalica na koje se može raditi, na Intenzivima se upotrebljavaju samo četiri: Ko sam ja, Šta sam ja, Šta je život i Šta je drugo ljudsko biće. Mnogi voditelji Intenziva, uključujući i Bernera, eksperimentisali su i sa drugačijim pitanjima, kao što su Šta je smisao života, Šta je Bog, Šta je ljubav, čak i pitanjima Gdje sam ja i sl. Ipak, prevladalo je uvjerenje da su pomenuta četiri pitanja najpodesnija za najveći broj ljudi. Takođe, ta četiri pitanja, formulisana tako kako su formulisana, imaju tendenciju da pažnju praktičara usmjere na stvarnost, na realne objekte oko njih koje oni onda pokušavaju da direktno dožive. Za početnike bi bilo teško da rade npr. sa pitanjem Šta je Bog, jer bi to imalo tendenciju da ih suviše odvede u njihov um, u intelektualizaciju. Zato, umjesto toga, rade sa pitanjem Šta je drugo ljudsko biće.

Interesantno je spomenuti da je Berner vremenom mijenjao mišljenje o ovim instrukcijama. Dvadeset i pet godina nakon prvog Intenziva, 1993, Berner je održao predavanje u kojem je iznio svoje viđenje Intenziva sa stanovišta iskustava koje je imao svakodnevno prakticirajući joga meditaciju. Tada je preporučivao da se više ne koristi pitanje «Šta je život?», jer po njegovom usavršenom razumijevanju prosvjetljenja, uma i stvarnosti, tehnički je nemoguće prosvijetliti se radeći sa takvom instrukcijom. Moguće je imati duboke, probojne uvide, ali ne i prosvjetljenje u pravom smislu te riječi, jer život kao neki zaseban entitet u suštini ne postoji. Postojimo samo mi i drugi, ono ko i šta mi uistinu jesmo, i moguće je direktno iskusiti samo nas, duhovne pojedince, ali ne i život, koji je zapravo samo stanje naših međusobnih odnosa.

U svom najnovijem priručniku za Intenzive prosvjetljenja Berner je otišao još jedan korak dalje, te sad preporučuje da se na Intenzivu radi samo sa dva pitanja: Ko sam ja, i Šta sam ja. To je u skladu sa njegovom aktuelnom definicijom prosvjetljenja, i to ću pokušati pobliže objasniti nešto kasnije.

Iako se na Intenzivima ne govori učesnicima sa kojim će pitanjem da rade, već se to prepušta njihovom interesu i izboru, ipak postoje dva pravila.

Prvo je da osoba koja prvi put učestvuje na Intenzivu obavezno radi sa pitanjem Ko sam ja. To je zato što je to pitanje, na izvjestan način, najlakše. Takođe, bilo bi teško raditi sa drugim pitanjima ako neko već nije imao direktno iskustvo radeći sa pitanjem Ko sam ja. Preporuka je da svaki učesnik istraje sa pitanjem Ko sam ja sve dok ne doživi direktno iskustvo, ma koliko mu Intenziva bilo potrebno za to. Ipak, ako je neko već učestvovao na Intenzivu, radio sa pitanjem Ko sam ja, nije imao iskustvo, a želi raditi na neko drugo pitanje, može to učiniti.

Mada bi, po mom ličnom mišljenju, bilo mudrije da nastavi raditi sa istim pitanjem. Charles Berner danas smatra da ukoliko neko dugo, više intenziva, radi sa pitanjem «Ko» a nema direktno iskustvo, najvjerovatnije jeste duboko, i naravno nesvjesno, identifikovan sa nekim aspektom toga «Šta» on jeste. Berner stoga preporučuje da se takvom učesniku savjetuje da radi sa pitanjem «Šta sam ja» i da on na taj način ’razbije’ identifikacije koje ga ometaju da iskusi, odnosno direktno spozna svoju stvarnu prirodu.

Drugo pravilo je da se pitanje ne mijenja samoinicijativno tokom Intenziva, već da se radi sa njim tokom sva tri dana. Ponekad, ako osoba doživi direktno iskustvo, može u dogovoru sa voditeljom promijeniti pitanje. Ali, pravilo je da to niko od učesnika ne radi samoinicijativno, bez prethodne konsultacije sa voditeljom.

Možete i sami zamisliti na šta bi Intenziv ličio kada bi svaki učesnik, nakon što se suoči sa najmanjom barijerom, krizom, u radu sa svojim pitanjem, odlučio da to pitanje promjeni i radi sa nečim “lakšim” ili “zanimljivijim”. Tako niko nikada ne bi doživio prosvjetljenje.

Bitan je i način na koji je formulisana instrukcija. Koristi se samo forma “Reci mi…” Naime, tehnika ne počinje da se radi zatvaranjem očiju i kontemplacijom. Tehnika počinje onog trenutka kada partner koji sluša uputi instrukciju svom partneru. Važno je da partner koji sluša uistinu misli to što kaže. Njegovo “Reci mi ko si ti” uistinu treba biti zahtjev, instrukcija – Reci meni ko si ti. Njegova pažnja treba biti na partneru, on treba željeti da mu njegov partner odgovori na instrukciju. Takođe, partner koji prima instrukciju ne treba da je ignoriše na bilo koji način: “Ma da, znam šta će sada reći…” Ne. On treba da uistinu primi, prihvati instrukciju. Treba da je prihvati kao istinski zahtjev njegovog partnera. Na taj način oni odmah ulaze u odnos. Njihov rad postaje zajednički rad, te tako imamo dva pojedinca udružena protiv jednog uma. Taj kontakt, taj odnos između partnera na Intenzivu jeste ključna snaga ove tehnike. Sa instrukcijom “Reci mi…” partner je direktno pozvan da prezentira istinu drugom, svjesnom biću. On tada više nije sam u tome što radi. Partner preko puta njega nije samo ukras ili nužnost koja se ne može izbjeći. Njihova dijada je sa davanjem pravilne instrukcije postala tim sačinjen od dva člana, koji ozbiljno radi na prosvjetljenju.

Nakon što je primio instrukciju, učesnik počinje sa kontemplacijom.

Kontemplacija nije isprazno ponavljanje pitanja ili proces logičkog rasuđivanja. To nije gledanje u tamni prostor ispred naših zatvorenih očiju, ili pokušavanje da se nešto, bilo šta, doživi.

Onaj koji kontemplira, u ovom slučaju na “Ko sam ja”, treba prvo da opazi samog sebe. I zatim da pokuša da direktno doživi tog sebe. U novom priručniku za voditelje Intenziva umjesto engleske riječi «experience» (iskustvo, doživljaj) Berner sada koristi riječ «know» (znati), te stoga više ne govori o direktnom iskustvu, već o direktnom znanju Istine. Ja u ovoj knjizi više koristim izraz «direktno iskustvo», ali ponekad koristim i «direktna spoznaja» ili «direktno znanje».

U slučaju pitanja Ko sam ja, učesnik jednostavno treba da opazi sebe u tom trenutku, ko je on u tom trenutku? Onaj koji sjedi i pita se Ko sam ja? Ljudsko biće? Računovođa u firmi? Nedefinisani osjećaj prisustva? Šta god da je to, kako god da učesnik sebe opaža, odnosno osjeti ili percipira u tom trenutku, to je ono što on treba imati namjeru da direktno iskusi.

Ko je taj koji sjedi i pita se Ko sam ja? Ko je ljudsko biće? Ko je računovođa? Ko osjeća da je osjećaj prisustva?

Na taj način učesnik je od početka usmjeren na stvarnost, realnost samog sebe i izbjegava mogućnost da umjesto toga odluta u nepregledne lavirinte uma i apstraktnog promišljanja, što ga neće odvesti prosvjetljenju.

U slučaju rada sa pitanjem Šta je život, učesnik treba da opazi nešto što je život za njega u tom trenutku. Da li je to njegovo disanje? Zvuk ptica napolju? Razgovor? Drvo u dvorištu? Zidovi? Šta god da je to, šta god da je u tom trenutku život za njega, to je ono što on treba imati namjeru da doživi direktno.

U slučaju pitanja Šta je drugo ljudsko biće, on treba prvo da opazi stvarno drugo ljudsko biće: svog partnera, nekog od učesnika na Intenzivu, voditelja, prolaznika, ili pak nekoga ko nije tu prisutan fizički, ali ko stvarno postoji i koga se učesnik sjeća. To čak mogu biti i osobe koje su umrle. Ali, moraju biti stvarne osobe, pojedinci koji fizički postoje ili su fizički postojali. Pokušaj da se sa pitanjem Šta je drugo ljudsko biće radi apstraktno ne bi nigdje odvelo. U stvari, učesnik bi tako možda iznašao neku novu zanimljivu antropološku teoriju, ali to ne bi bilo prosvjetljenje. Zato je kontaktiranje stvarnosti, zbilje, prvi korak u procesu kontemplacije.

U tehničkom rječniku Intenziva prosvjetljenja to što učesnik ima namjeru da direktno doživi, odnosno direktno spozna, zovemo objektom prosvjetljenja. Kada radimo sa pitanjima ’Ko sam ja?’ i ’Šta sam ja?’ objekat prosvjetljenja smo uvijek mi sami. No, s obzirom da u različitim okolnostima različito osjećamo, percipiramo, ko smo, odnosno šta smo u tom trenutku, možemo reći da se naš objekat prosvjetljenja stalno mijenja, iako smo to uvijek mi sami. Isto tako, kada radimo sa pitanjem ’Šta je život?’ moguće je da naš objekat prosvjetljenja svakog trena bude nešto drugo, ovisno od toga šta je za nas u tom trenutku život.

Objasniti šta to znači doživjeti direktno malo je teži zadatak. Kada bi se moglo opisati kako doživjeti direktno objekat prosvjetljenja, to bi značilo da je to određeni proces, koji ima svoje korake, svoje kako. No, to nije slučaj. Možemo reći da je “doživjeti direktno” slično kao kada bi rekli da učesnik i to što on pokušava doživjeti direktno postaju jedno, ulaze u stanje jedinstva, gdje više nema razlike između objekta (toga što se doživljava) i subjekta (onoga koji doživljava).

Bilo kako bilo, učesnik treba nastojati da direktno doživi objekat prosvjetljenja (sebe, život, drugog) najbolje što može. Pri tome se mora napomenuti da je to nastojanje aktivno činjenje. Znači, ne radi se o tome da učesnik zatvori oči i onda samo snažno želi da direktno doživi svoj objekat prosvjetljenja. Samo željeti nije dovoljno, učesnik mora i stvarno pokušavati da direktno doživi to što ima namjeru da doživi. Uporedimo to sa sljedećom situacijom: sjedite u sobi, i cilj vam je da otvorite prozor. Vi možete nastaviti sjediti i vrlo, vrlo snažno željeti da se prozor otvori, no ništa se neće desiti. Umjesto toga, vi ustajete i hodate ka prozoru, hvatate kvaku i otvarate ga. To je činjenje, to je namjera, to je volja na djelu. To isto trebate raditi i na Intenzivu: imati namjeru da direktno doživite ko ste vi (ili šta ste, ili šta je drugi, ili šta je život) i činiti to.

Dok to radi, učesnik treba biti otvoren, što bolje može, za to što ima namjeru da doživi direktno. Isto tako, treba biti otvoren za mogućnost direktnog iskustva toga, te za sve ostalo što se može pojaviti u njegovom umu, osjećanjima i tijelu kao posljedica tog pokušaja.

Vratimo se na primjer učesnika koji radi na Ko sam ja. Nakon što je opazio sebe u tom trenutku (“Ja sam ovaj koji sjedi ovdje i gleda u svog partnera”) on zatvara oči i pravi voljni pokušaj da direktno doživi ko je taj koji sjedi tu i gleda u svog partnera. On je pri tom otvoren za tu stvarnost samog sebe – sebe koji tu sjedi – te otvoren za direktno iskustvo (direktnu spoznaju) i bilo šta drugo što se može pojaviti u njegovoj svijesti. To nisu, da ne bude zabune, tri “vrste” otvorenosti, već samo tri aspekta iste, jedne jedine otvorenosti. A šta to uopšte znači “otvoren”?

To znači biti voljan da iskusiš bilo šta kao posljedicu svog pokušaja. To znači odbaciti sva predubjeđenja o tome ko si ti, kako direktno iskustvo izgleda i šta se sve može desiti kao posljedica tvog pokušaja da direktno doživiš sebe.

Kada ulazite u prostoriju u kojoj nikada ranije niste bili, ukoliko nemate predrasude, predubjeđenja o tome kako ta prostorija treba da izgleda, onda ste otvoreni.

Onda dopuštate da ta prostorija bude kakva god da jeste. Ako je stol na sredini, OK. Ako je televizor u uglu, OK. Ali, dopuštate da bude kako bude. Tada ste otvoreni. Ako sretnete prijatelja na ulici i pitate ga: «Gdje si bio?» i pri tom nemate nikakvih predubjeđenja, već ste jednostavno otvoreni za to da vam vaš prijatelj odgovori bilo šta, to je ono o čemu ja govorim ovdje – to znači biti otvoren.

Nešto će se pojaviti kao posljedica vaše kontemplacije. Možda ćete postati svjesni nečega (um), ili će se pojaviti neka emocija ili senzacija u tijelu, ili ćete, možda, doživjeti direktno iskustvo.

Ali, šta god da se pojavilo kao posljedica vašeg pokušaja da direktno doživite ko ste vi, vi potom otvarate oči i jasno to saopštavate vašem partneru, tako da on to što bolje razumije.

Učesnik ne treba samo da kaže: “Javio mi se ružan osjećaj u stomaku”. Treba da opiše, objasni taj osjećaj tako da ga partner može što bolje razumjeti. Zašto je osjećaj ružan? Koliko je jak? Gdje se tačno javio? Na šta podsjeća? Takođe, treba se truditi da vrijeme provedeno u kontemplaciji i vrijeme provedeno u komunikaciji bude približno isto. Pogrešno je kontemplirati tridesetak sekundi, a onda četiri minuta komunicirati partneru. Ili obratno, kontemplirati minutama, a onda u tridesetak sekundi na brzinu, u par riječi, iskomunicirati partneru šta se pojavilo.

Partneri na Intenzivu mogu komunicirati, prezentirati šta se javilo tokom kontemplacije na svaki mogući način, izuzev da fizički dodiruju svog partnera, da mu se direktno obraćaju ili da ustaju sa stolice.

“Znaš, osjetio sam kako si ti divna osoba, i sve ono što si ranije pričao zaista je istina”. Pa, vi možda osjećate da je to tako, i to možda i jeste tako, ali to nije način na koji treba komunicirati na Intenzivu, u dijadi. Tokom dijada učesnici trebaju komunicirati tako da ne uvlače svoje partnere u ono što govore. Jedna varijanta ispravnog pristupa bila bi: “Osjetio sam kako je jedna osoba divna, to što on govori je zaista istina”.

Sadržaje koji se javljaju kao posljedica kontemplacije treba iskomunicirati tako da ne uvlačimo partnera u to što govorimo, a da opet iskomuniciramo sve, bez da bilo šta dodajemo, uljepšavamo ili bez da bilo šta oduzimamo, iz straha da nas drugi neće razumjeti, ili da će možda nešto loše misliti o nama.

To je često velika briga mnogih početnika. Međutim, Intenziv je beskompromisan sa Istinom, a istovremeno strukturisan na takav način da svaki učesnik uživa maksimalnu ljubav i podršku kako drugih učesnika, tako i osoblja. U takvoj atmosferi nikome ne treba mnogo da se počne otvarati, i stvarna komunikacija se ubrzo počne dešavati.

Takođe, važno je objasniti da nije potrebno komunicirati partneru bilo šta, ili sve što vam padne na pamet. Vi trebate komunicirati samo ono što se pojavilo u vašoj svijesti kao direktna posljedica vašeg pokušaja da doživite svoj objekat prosvjetljenja (sebe,život, drugog).

Za to vrijeme, partner koji sluša trudi se da što bolje razumije šta mu partner prezentira. On pri tom ne klima glavom, komentariše i sl. On samo aktivno sluša i trudi se razumjeti to što mu se saopštava. On nije, kao što se ranije govorilo na bivšim jugoslovenskim prostorima, “pasivni partner”. Naprotiv, njegova uloga je vrlo aktivna – on je onaj koji aktivno prima komunikaciju od svog partnera i aktivno mu, na taj način, pomaže da se probije kroz džunglu svog uma i doživi prosvjetljenje.

Način kako se određuje vrijeme za dijadnu vježbu na Intenzivima jeste pomoću posebno snimljene audio kasete, a danas već i CD-a. Na tom CD-u snimljeno je osam petominutnih perioda tišine koji su razdvojeni sa po tri meka, ugodna udarca u gong. Nakon što istekne pet minuta kontemplacije i komunikacije, čuje se gong, i partneri potom zamijene uloge.

Onaj koji je slušao kaže svom partneru “Hvala ti”, i onda onaj koji je kontemplirao/komunicirao daje odgovarajuću instrukciju svom partneru, ovisno sa kojim pitanjem njegov partner radi.

To je tehnika prosvjetljenja na Intenzivu, koju učesnici, sa pauzama, rade tokom sva tri dana. Onog trenutka, prvog dana ujutro, kada počnu raditi tehniku, uputili su se na jednu od najuzbudljivijih avantura svog života – avanturu samootkrivanja. Taj put nije lagan i traži veliki trud, ali zato, kao i na kraju svakog velikog napora, slijedi velika nagrada.

No, nije dovoljna samo tehnika da bi se učesnici prosvijetlili. Važan je i dnevni raspored Intenziva, pravila ponašanja, te kontakt sa voditeljem i osobljem, što ćemo posebno opisati kasnije.

Takođe, moguće je da će nekome ko se prvi put susreće sa ovakvim radom ovakva tehnika izgledati komplikovano, no istina je sasvim drugačija. Tehnika je vrlo laka i jednostavna za rad, i najveći broj ljudi nema problema da odmah shvati i nauči kako se ona radi, kad im se objasni na Intenzivu. U gornjem opisu htio sam pojasniti što više aspekata tehnike na jednom mjestu, pa to može izgledati previše, no učenje i rad tehnike na Intenzivu odvijaju se elegantnom jednostavnošću.