Komunikacija kao duhovni alat
Intenziv održan u Lucerne Valley 1968. godine bio je po mnogo čemu izuzetan i hrabar eksperiment. Niko od ljudi koji su tada učestvovali na njemu, uključujući Bernera, nije znao šta ih tačno očekuje. Niko od njih nije bio sasvim svjestan koje ih prepreke i problemi, eventualno, očekuju na tom putu.
“Naoružan” svojim bogatim terapeutskim iskustvom i dubokim znanjem o prirodi ljudskog uma i komunikacije Berner je bio siguran da bi novi metod, teoretski, trebao biti izuzetno efikasan. Ostalo je samo da se oproba u praksi.
Berner je znao da bi posebna snaga novog metoda trebalo da leži u kontaktu i komunikaciji između učesnika. To je bio novi elemenat, ne sama kontemplacija i rad sa koanima. Kontemplacija i koani već su bili u upotrebi na istoku od davnina. Ono što je bilo novo jeste kombinovati to sa komunikacijom.
Bilo je to prvi put da se kontemplacija radi u paru sa drugom osobom. To je, zapravo, bio revolucionarni pomak u nauci meditacije. Do tada, vladalo je uvjerenje da je kontemplacija isključivo usamljenički posao, čak i kada se radi u meditacijskoj sali sa mnogo drugih praktičara.
U zen budističkoj tradiciji dugo je primjenjivan princip da meditanti praktikuju okrenuti zidu. Po legendi, tako je meditirao Boddhidharma, Budin sljedbenik koji je u 6. vijeku donio budizam iz Indije u Kinu. Legenda kaže da je Boddhidharma devet godina meditirao okrenut zidu u hramu Šaolin, u kineskoj provinciji Honan. On se smatra za osnivača kineske škole budizma poznate po imenu “čan”, koja se u Japanu naziva “zen”. A obje riječi dolaze od sanskritske riječi za meditaciju – dhyana. Boddhidharma je podučavao meditaciju kao put ka direktnom iskustvu istine, prosvjetljenju. Naročito je poznat njegov stih kojim je izrazio bit svog učenja, i kojeg ja ovdje parafraziram:
“Naročiti prenos Istine izvan svetih knjiga; Nikakva zavisnost od riječi i slova; Neposredno ukazivanje na duh; Gledanje u vlastitu prirodu i postignuće Budastva”.
Savremenim rječnikom govoreći, Boddhidharma je podučavao da se istina mora direktno iskusiti kroz kontemplaciju, a ne tek intelektualno shvatiti kroz studij svetih spisa ili slušanje predavanja. On je stoga insistirao na meditacijskoj praksi i direktnom iskustvu istine, što čini osnovu i kineske Čan škole i japanske Zen škole. Obje škole vrlo su praktične forme budizma. Čan (Zen) je u Japan stigao u 13. vijeku i razvio se u pet različitih škola, od čega su dvije škole danas glavne – soto i rinzai.
Soto je škola zena koju je osnovao japanski učitelj Dogen (1200 – 1253), kojeg neki drže za utemeljivača zena u Japanu. Soto praktičari, fizički posmatrano, kontemplirali su oponašajući Boddhidharmu, okrenuti zidu. Iako bi meditacijska sala u hramu bila ispunjena mnoštvom monaha, njihova kontemplacija bila je usamljenička. Svako je bio okrenut zidu i bez vizuelnog kontakta sa ostalim monasima.
Rinzai škola zena, koju je osnovao učitelj Eisai (1141 – 1215), uvela je kasnije određene promjene u odnosu na soto školu. Na prvom mjestu uvela je upotrebu koana, koje smo spominjali. Takođe, u hramovima monasi više nisu bili okrenuti zidu dok su kontemplirali. Naprotiv, zidu su bila okrenuta njihova leđa, a oni bi mogli gledati jedni u druge.
Za razliku od “meke” soto škole, rinzai učitelji naglašavali su “naglost” direktnog iskustva, odnosno podučavali su da se prosvjetljenje ili direktno iskustvo može ostvariti odmah, sada, u jednom momentu proboja u novu dimenziju svjesnosti, i odbacivali su postepeni soto pristup. Praksa seshina, intenzivnih višednevnih perioda meditacije, posebno se razvila u okviru rinzai škole. S jedne strane posmatrano, rinzai škola je naprednija od soto škole u smislu da su šanse za prosvjetljenje značajno povećane time što je omogućeno više kontakta – iako neverbalnog – između meditanata. To je ubrzalo sam proces postignuća prosvjetljenja.
Na izvjestan način, Intenziv prosvjetljenja je neka vrsta daljnje evolucije rinzai pristupa meditacijskoj praksi. Na Intenzivu, meditanti su okrenuti jedan drugom i upotrebljavaju koane isto kao i rinzai meditanti. Ali, idu i korak dalje: oni jedan drugom, naizmjenično, saopštavaju rezultate svoje kontemplacije.
“Primijetio sam da um nastaje onda kada nešto nije iskomunicirano između pojedinaca”, pisao je Berner. “To je suštinski princip. Um nastaje kada nešto nije iskomunicirano između pojedinaca. Na primjer, ako ja nešto kažem a vi to ne razumijete, onda smo dodali još stvari umu, i to zato što se nije desila potpuna komunikacija. Ako, s druge strane, vi to razumijete, onda smo uspješno komunicirali i sadržaj te komunikacije nije pohranjen u umu. Kada je nešto u potpunosti primljeno, to napušta sferu uma i ulazi u sferu znanja”.
Takođe, sadržaji se gomilaju u umu i onda kada imamo nešto što bi željeli saopštiti drugima, ali to ne činimo, ili činimo nepotpuno.
Po Berneru um je svojevrsno “skladište” svih onih stvari koje nisu u potpunosti doživljene, integrisane ili razumljene. Na primjer, to bi mogao biti slučaj sa nekom traumom iz prošlosti, doživljajem koji je u to vrijeme bio suviše intenzivan da bi ga osoba mogla u potpunosti prihvatiti i razumjeti, prihvatiti realnost toga što se desilo. Uzmimo na primjer ekstremni slučaj majke koja ugleda kako njeno dijete udara automobil na ulici. Njena prva reakcija je: “Ne! Ne!” Ona automatski poriče, odbija da prihvati realnost, pruža otpor datom iskustvu. Čak i u slučaju da se sve sretno završilo, njoj će sigurno trebati nešto vremena da u potpunosti integriše to iskustvo i prihvati realnost onoga što se desilo. Do tada, ona će vjerovatno izbjegavati da uopšte prođe tom ulicom. U međuvremenu, onaj dio tog iskustva kojem je ona pružala otpor ostaje “uskladišten” u njenom umu.
“Bilo bi relativno lako kontemplirati, na primjer, na pitanje ’Ko sam ja?’ da nemamo um”, piše Berner. “Ali kada neko pokušava da kontemplira ko je on, um se nađe na putu zbog svih onih drugih ideja koje su uskladištene u umu i koje se bave time ko je on. Tu može biti mnogo ideja o njemu samom koje on nije razumio, ideja koje proizilaze iz njegovog društvenog okruženja koje ga navode da misli o sebi na ovaj ili onaj način. Tu takođe može biti puno njegovih ideja o tome ko je on, a koje nije uspio prenijeti drugima tako da ih drugi razumiju. Stoga, u umu su uskladištene razne vrste ideja, iskustava, osjećanja, trauma i sjećanja, sve o sebi samom. Tako, kad neko pokuša da kontemplira ko je on, on dobije sve te razne stvari u umu umjesto toga ko je on zaista. To je razlog zašto su potrebne godine i godine solo meditacije da se pronađe put kroz ovu džunglu sopstvenog uma”.
U skladu sa svojim dotadašnjim iskustvom, Berner je utvrdio da je najefikasniji način da se “očisti” um – komunikacija. Kada se stvari u umu iskomuniciraju tako da ih drugi može u potpunosti razumjeti, i ako drugi zaista primi i u potpunosti razumije šta mu je iskomunicirano, to onda prestaje biti dio uma. To postaje dio znanja i iskustva te osobe.
Pokojni francuski terapeut i voditelj Intenziva, Jacques de Panafieu, pisao je u svojoj knjižici Kliring: metoda oslobađanja da je um «zasićen zato što služi kao sabirno mjesto svega što nije u potpunosti proživljeno», a govoreći o dubljim slojevima tog svojevrsnog ’spremišta’ on kaže: «Još dublje pojavljuju se uvjerenja, fiksirani stavovi i načini ponašanja i pogrešne identifikacije. Tokom našeg postojanja, i to od rođenja, identifikovali smo se sa mnogobrojnim predmetima, idejama, kvalitetima, osobama i bićima, koji nisu imali nikakve veze sa našom pravom prirodom».
Drugim riječima, kada neko radi tehniku prosvjetljenja na Intenzivu, on komunikacijom svom partneru u dijadi “čisti” svoj um od svih onih sadržaja koji ga ometaju da direktno iskusi svoju stvarnu prirodu. To značajno ubrzava proces postignuća prosvjetljenja.
«Porijeklo uma zasniva se na tome da osoba ima teškoća da prenese drugima ko je ona i da od drugih primi poruku ko su oni», piše de Panafieu. «Počinjemo da vidimo da um narasta svaki put kada neka poruka nije prenijeta među pojedincima, svaki put kada se zatvorimo pred nekim ili kad pokušamo da izvršimo pritisak na njega...»
Tehnika Intenziva je takva da navodi pojedinca ne samo da dođe u kontakt sa svojom stvarnom prirodom, već i da je saopšti, prezentira partneru, što su dva lica jedne iste medalje. Svaki put kada dobije instrukciju «Reci mi ko si ti», učesnik na Intenzivu pozvan je da prenese drugome ko on zaista jeste, a svaki put kada sluša i razumije svog partnera on prima poruku od drugog ko on zaista jeste. Na taj način učesnici Intenziva ulaze u sve savršeniji i savršeniji odnos, nimalo nalik na najčešće neiskrene odnose u ’vanjskom’ svijetu, i u toj novoj situaciji otvara im se mogućnost da u jednom bezvremenom trenutku iskuse Istinu i spoznaju same sebe.
Naime, um se formira kroz nesavršene odnose koji su karakteristični za život, i čišćenje uma može se desiti takođe samo kroz odnos, ali odnos i komunikaciju koji su strukturisani na takav način da navode na Istinu, a onemogućavaju daljnje stvaranje uma. U tu svrhu razrađena su precizna pravila Intenziva, koja ćemo obraditi nešto kasnije.
“Ja sam testirao ovu tehniku i upoređivao je sa drugim metodama prosvjetljenja, i u ovisnosti od vještine voditelja, iskustva učesnika i dužine trajanja Intenziva, ova tehnika je oko 50 do 100 puta brža od klasičnih tehnika”, piše Berner.
Potrebno je razjasniti da u kontekstu ovog rada, odnosno Intenziva, pod riječju “um” podrazumijevamo ukupnost svih mentalnih impresija (utisaka, slika, percepcija) koje je pojedinac stekao tokom života i sve njihove moguće kombinacije (mašta: sirena kao kombinacija ribe i žene), uključujući i mentalne stavove sadržane u tim impresijama (Npr. “Život je težak!” ili “Ne treba biti suviše iskren sa drugima”). Ljudi često um identifikuju samo sa jednim njegovim dijelom, ili aspektom. Na primjer sa memorijom ili sa logičkim rasuđivanjem. Ovdje ne govorimo o tome.
Kada kažemo “um” mislimo na sveukupnost onoga što čini um. Takođe, važno je naglasiti da vi niste svoj um. Postoji tijelo, postoji um i postoji vaš opažaj tijela i uma. Ali, vi niste ni tijelo ni um. Kada vi pokušate direktno iskusiti sebe, um se ispriječi na tom putu. Komunikacijom partneru, u tehnici prosvjetljenja, vi “čistite” um od svega onoga sa čime ste sebe pobrkali, identifikovali, i tako prilazite bliže svojoj sopstvenoj stvarnosti - istini o sebi. Onda, eventualno, u jednom momentu direktno iskusite tu istinu o sebi.
Ovaj element komunikacije je, uistinu, “pogonsko gorivo” Intenziva. Kako to da komunikacija, onda, nije i ranije korištena kao tehnika u radu na prosvjetljenju, kroz istoriju? Istini za volju, možda i jeste, ukoliko je tačna jedna izreka, pripisana Isusu, a otkrivena u ranohrišćanskim spisima koji su pronađeni u Egiptu 1948. godine. Izreka kaže: «Ako izneseš to što je u tebi, to što izneseš spašće te. Ako ne izneseš to što je u tebi, to što ne izneseš uništiće te».
Naime, uobičajeno ljudsko iskustvo je da se osjećamo bolje, rasterećeno, nakon dobrog, otvorenog i iskrenog razgovora sa nekim.
Nemu tu ničega mističnog ili tajnovitog. To je ono osjećanje kada razmišljate o nekom problemu, koji je postao vaš lični “koan”, poput “Kako da popravim finansijsku situaciju?”, i čini vam se da vam je glava “puna svega”. Tada naiđe neki vaš prijatelj ili poznanik, i vi mu kažete: “Čuj, moram nešto da ti ispričam”. U slučaju da ste tom prijatelju zaista ispričali sve što vam je “u glavi” u vezi sa datim problemom, te da ste se dobro razumjeli, vjerovatno bi se nakon razgovora osjećali donekle rasterećeno, bolje, jasnije, mirnije. To je osnovni princip “čišćenja uma”. Međutim, samo pod određenim uslovom: ukoliko nema prekidanja od strane sagovornika, te ako nema procjenjivanja toga što govorite.
Gornji primjer vjerovatno ne bi bio odgovarajući da je vaš prijatelj, sa kojim ste htjeli razgovarati, naišao upravo u trenutku kada se on hrvao sa svojim sopstvenim “koanom” poput “Gdje da nađem novac da otplatim kredit?”, a vi mu dugujete neku malu svotu.
Kada bi mu počeli pričati o svom problemu on bi vas prekinuo i pitao: “OK, a šta je sa mojih 100 eura? Misliš da ja nemam svojih problema? Da li misliš da se svijet okreće samo oko tebe?” I odjednom – bum – ništa od komunikacije, ništa od osjećanja rasterećenosti. Vi se zatvarate, zaustavljate komunikaciju i, možda, ulazite u raspravu sa prijateljem.
Komunikacija u “običnom” svijetu često se odvija na takav način. Ljudi prekidaju jedni druge i ne dozvoljavaju drugima da u potpunosti iskomuniciraju to što žele. Komunikaciju drugih ne prihvataju takva kakva jeste, već je odmah procjenjuju, prosuđuju, komentarišu, bore se da se njihovo mišljenje uvaži i prihvati kao “bolje”.
To uobičajeno ljudsko iskustvo, koje je posljedica naših sopstvenih mentalnih nečistoća, neuroza, potisnutih komunikacija itd. prvenstveno je vodilo uspostavi tradicije osamljivanja kada je u pitanju kontemplacija, odnosno meditacija. Mnogo je lakše izgledalo povući se u pećinu nego izaći na kraj sa svim tim ljudima okolo, koji nikad ne rade ono što ti želiš. Komunikacija koju prati prekidanje i prosuđivanje ne može umiriti i očistiti um. Naprotiv, ona samo dodaje još stvari i onako uznemirenom umu. Zato su ljudi od davnina pribjegavali osami i tišini kao sredstvima za smirivanje uma i prvom uslovu za rad na prosvjetljenju.
To je sasvim novo otkriće da komunikacija, pod određenim, jasno definisanim uslovima, predstavlja idealan “alat” za čišćenje uma. U dijadi na Intenzivu jasno je definisano pravilo da učesnici komuniciraju naizmjenično. Svako ima po pet minuta vremena za kontemplaciju i komunikaciju, te stoga nema razloga za prekidanjem. Niko ne mora žuriti da prekine drugoga kako bi on rekao ono što ima, jer zna da će i on ubrzo imati isti period vremena za komunikaciju.
Takođe, jasno je definisano da partner koji sluša ne komentariše, procjenjuje ili prekida komunikaciju svog partnera na bilo koji način. Na taj način, i samo na taj način, komunikacija u sprezi sa kontemplacijom postaje ekspresni voz koji praktičare neumoljivo vodi u pravcu prosvjetljenja.
Otvarajući se jedni prema drugima i iznoseći sve više i više istine o sebi samima, učesnici postepeno prevazilaze sve one godine socijalnog uslovljavanja tokom kojih su naučili da se zatvaraju i da ne iznose istinu o sebi. To uobičajeno neiznošenje istine o sebi vremenom ih je dovelo u stanje potpune amnezije po pitanju toga ko su oni zaista. I tada, u takvom stanju ’pomračene’ svijesti, lako je povjerovati da je neko isto što i njegova nacija, religija, profesija ili društveni položaj.
Važno je napomenuti da Intenziv nije “instant” tehnika prosvjetljenja. Iako Intenziv nudi izuzetno dobre okolnosti za postignuće prosvjetljenja, te efikasnu tehniku kontemplacije, nije moguće izbjeći sve one korake i prepreke koje stoje na putu ka prosvjetljenju. Intenziv samo sažima sve ono sa čime se u svojoj kontemplaciji susreće svaki praktikant, bilo koju tehniku kontemplacije da primjenjuje. Čest utisak mnogih učesnika Intenziva jeste kao da je u ta tri dana intenzivnog rada bio zgusnut čitav njihov život. Učesnici često imaju utisak da su u ta tri dana proživjeli i doživjeli toliko toga koliko stane u više godina “običnog” života. Ali, prečica ili neki “zaobilazni put” ka prosvjetljenju ne postoji. Svi, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, pređu istu stazu, stazu od neznanja ka znanju, od neistine ka istini.
Takođe, bilo bi pogrešno pomisliti da svi učesnici Intenziva dožive prosvjetljenje. To nije slučaj. Neki dožive direktno iskustvo već na prvom Intenzivu, nekima, pak, treba više Intenziva i dodatne spiritualne prakse. Uglavnom, uobičajeni prosjek je da oko 20 do 30 procenata učesnika doživi direktno iskustvo na Intenzivu.
Najčešće, ta iskustva prosvjetljenja nisu jako duboka. Ona najčešće spadaju u onu kategoriju iskustava sa zen seshina koja se nazivaju kensho. Ipak, to su izuzetno vrijedna iskustva za ljude koji ih dožive, i ona za njih predstavljaju istinski dar sa neba koji uveliko obogati njihov život. Nije rijedak slučaj ni to da neko doživi direktno iskustvo nakon Intenziva, dan, dva nakon što se vrati kući. No, bez obzira na to, Intenziv se pokazao kao jako koristan za sve koji su na njemu učestvovali, bez obzira da li su doživjeli prosvjetljenje ili ne.
Dijadni rad je moćna tehnologija ličnog rasta, i svako može uživati njegove blagodeti. Ljudima se često popravi sposobnost komuniciranja sa drugima, oslobode se dugogodišnjih mentalnih, emotivnih ili fizičkih napetosti, steknu jasniju orijentaciju u svom životu ili spiritualnom radu, steknu korisne uvide o sebi, svom životu i svojim odnosima sa drugima. To je pogrešno navelo neke ljude da se prema Intenzivu počnu odnositi kao prema terapeutskoj tehnici. Poznati su mi slučajevi nekih praktičara koji su format Intenziva koristili, praktično, kao terapeutsku grupu. Ljudi bi se otvarali jedni prema drugima, taj iskreni, nesputani kontakt djelovao bi iscjeljujuće, emocije bi tekle, i oni bi ostvarili značajan napredak u svojoj sposobnosti povezivanja sa drugima. Ali, Intenziv nije terapija. Iako učestvovanje na Intenzivima ima nesumnjive terapeutske koristi, to su, na izvjestan način, sporedni efekti samog rada na prosvjetljenju. Jedini i isključivi cilj Intenziva je prosvjetljenje. Kada nekompetentni voditelji to zamijene terapeutskim radom, ostvarivaće dobre rezultate, ali to više neće biti Intenziv prosvjetljenja, već nešto drugo.